| Sažetak | Osobno usmjereno planiranje suvremeni je model inidvidualnog planiranja podrške za osobe s
intelektualnim i drugim razvojnim teškoćama obuhvaćenim sustavom socijalne skrbi, a koji se
temelji na socijalnom modelu i principima inkluzije. Ovakav oblik planiranja podrške u fokus
stavlja osobu s teškoćama i njene potrebe, dozvoljavajući joj da samostalno odredi smjer u
kojem želi razvijati vlastiti život, neovisno o sustavima pomoći koji joj mogu i ne moraju biti
dostupni (O'Brien, 2009). Prema Alfirev (2008), osobno usmjereno planiranje za cilj ima
poboljšanje kvalitete života osobe s intelektualnim teškoćama te jačanje i ostvarivanje
planiranih ciljeva korištenjem osobnih kapaciteta. Postupci nisu striktno propisani, već su
usmjereni prema osobi koja istovremeno upravlja planom i aktivnostima. Planiranje ovisi o
osobi, njenoj obitelji, prijateljima i stručnjacima te pruža dovoljno vremena za upoznavanje
same osobe i zajedničko kreiranje kvalitetnog plana. Koriste se priče iz života od strane onih
koji osobu dobro poznaju čime se ona promatra u kontekstu svog okruženja i uspješno
povezuje sa stručnjacima. Suvremeni modeli osobno usmjerenog planiranja podrške počinju
se razvijati osamdesetih godina 20. Stoljeća u SAD-u. Od tada se dogodio značajan pomak u
razvoju sustava podrške u zajednici gdje se primatelje socijalnih usluga prestaje definirati
samo po mjerilima i kriterijima socijalne skrbi, već se individualno promatraju i uvažavaju
kao partneri i aktivni sudionici procesa s građanskim pravima i obilježljima. Osoba dobiva
priliku sudjelovati u donošenju odluka čime se direktno poboljšavaju socijalni odnosi, jačaju
osobne kompetencije te se povećava mogućnost ostvarivanja osobnih životnih ciljeva što se
pozitivno odražava na njenu ukupnu kvalitetu življenja (Bratković i Rozman, 2006). O’Brien i
O’Brien (2000) ističu najznačajnije doprinose ovog pristupa: povećanje mogućnosti izbora,
protivljenje etiketiranju, iskazivanje poštovanja prema osobama i onima koji ih najbolje
poznaju, izgradnja međuljudskih odnosa, individualizacija podrške temeljene na visokim
očekivanjima i promjena načina rada odgovornih službi u skladu s tako postavljenim većim
zahtjevima. Osobno usmjereno planiranje možemo promatrati kao krovni pojam iz kojeg se u
međuvremenu razvio cijeli niz različitih modela i alata osobno usmjerenog planiranja koji
osobama s intelektualnim teškoćama pomažu poboljšati kvalitetu života. Dingwall i sur.
(2006) navode sljedeće korake koji su zajednički svim modelima u procesu osobno
usmjerenog planiranja: saznati kako osoba zamišlja svoj život, upoznati osobu, saznati tko
čini njen krug podrške, upoznati jake strane, talente i potencijale osobe, upoznati načine
komunikacije osobe sa svojom okolinom, saznati u kojoj je mjeri osoba uključena u svoju
zajednicu i na koje sve načine može biti uključena, koje su želje i potrebe osobe, osobni
ciljevi i operacionalizacija istih. Na temelju navedenih polazišta, cilj ovog rada bio je teorijski
pregledno prikazati različite modele i alate osobno usmjerenog planiranja podrške za osobe s
intelektualnim teškoćama, što je rezultiralo iscrpnim kritičkim pregledom znanstvenih i
stručnih spoznaja o navedenoj temi te argumentiranjem određenih zaključaka. Cjelokupni
pregled spoznaja na ovu temu dovodi do zaključka kako je osobno usmjereno planiranje
podrške donosi niz prednosti nad tradicionalnim načinom planiranja te pruža mogućnost da se
uz pomoć različitih kreativnih modela konkretizira i operacionalizira vizija budućnosti kakvu
osoba, koja je u središtu planiranja, želi. Ipak, važno je istaknuti kako je potrebno dodatno
osnaživati stručnjake na implementaciju različitih modela unutar osobno usmjerenog
planiranja te poticati provedbu daljnjih istraživanja na ovu temu. |
| Sažetak (engleski) | Person-centered planning is a contemporary model of individual support planning for people
with intellectual and other developmental disabilities covered by the social care system, based
on the social model and the principles of inclusion. This form of support planning focuses on
a person with disabilities and their needs, allowing them to independently determine the
direction in which they wish to develop their own lives, independent of assistance systems
that may or may not be available to them (O'Brien, 2009). According to Alfirev (2008), goaloriented
planning aims to improve the quality of life of a person with intellectual disabilities
and to strengthen and achieve planned goals through the use of personal capacity.
The procedures are not strictly prescribed, but are directed at the person managing the plan
and activities at the same time. Planning depends on the person, his family, friends and
professionals, and provides enough time to get to know the person themselves and create a
quality plan together. Stories from life are used by those who know the person well and view
the person in the context of their environment and successfully connect with experts.
Contemporary models of personalized support planning began to develop in the 1980s in the
United States. Since then, there has been a significant shift in the development of a
community support system, where social service recipients are no longer defined according to
social welfare criteria and criteria, but are individually viewed and respected as partners and
active participants in the process with civil rights and characteristics. A person is given the
opportunity to participate in decision making, which directly improves social relations,
strengthens personal competences and increases the possibility of achieving personal life
goals, which has a positive impact on his overall quality of life (Bratković and Rozman,
2006). O'Brien and O'Brien (2000) highlight the most significant contributions of this
approach: increasing choice, opposing labeling, showing respect for persons and those who
know them best, building interpersonal relationships, individualizing support based on high
expectations, and changing how responsible services work in accordance with the larger
requirements thus set. Person-centered planning can be seen as main term from which, in the
meantime, a variety of different models and tools of person-centered planning have evolved to
help people with intellectual disabilities improve their quality of life. Dingwall et al. (2006)
outline the following steps that are common to all models in the process of person-centered
planning: find out how a person envisions his or her life, get to know a person, find out who
forms his or her circle of support, learn about a person's strengths, talents and potentials, learn
about ways of communicating a person with their environment , find out to what extent a
person is involved in their community and in what ways they can be involved, what the
person's desires and needs are, their personal goals and their operationalization. Based on
these points, the aim of this paper was to theoretically review various models and tools of
person-centered support planning for people with intellectual disabilities, which resulted in an
exhaustive critical review of the scientific and professional knowledge of the topic and the
argumentation of certain conclusions. A comprehensive overview of insights into this topic
leads to the conclusion that person-centered support planning brings a number of advantages
over the traditional way of planning, and provides the opportunity, with the help of different
creative models, to concretize and operationalize the vision of the future that the planning
person wants. However, it is important to emphasize the need to further empower experts to
implement different models within person-centered planning and to encourage further
research on this topic. |
