Naslov Posthumanizam, kritička teorija invaliditeta i tijelo čovjeka Naslov (engleski) Posthumanism, critical disability theory and the human body Autor Mia Kevo Mentor Renata Martinec (mentor)Mentor Natalija Lisak Šegota (komentor)Član povjerenstva Renata Martinec (predsjednik povjerenstva)Član povjerenstva Natalija Lisak Šegota (član povjerenstva)Član povjerenstva Renata Pinjatela (član povjerenstva)Ustanova koja je dodijelila Sveučilište u Zagrebu Datum i država obrane 2023-09-21, Hrvatska Znanstveno / umjetničko DRUŠTVENE ZNANOSTI Sažetak Tijelo je materijalna osnova iskustva svakog čovjeka. To je “naše gledište na svijet”. To je “mjesto” u kojem živimo i po kojem nas prepoznaju, ali i objekt o kojemu možemo razmišljati. Ono je društveni i egzistencijalni temelj našeg postojanja. Tijelo čovjeka samo po sebi ima povijest. Ne samo da je percipirano, tumačeno i predstavljeno na različite načine u različitim povijesnim epohama, nego je također različito proživljeno i podložno stalnom nastajanju pod kulturnim, društvenim i socijalnim okolnostima. Nekim tijelima se dive, neka se odbacuju. Normativni tjelesni standardi u društvu su oduvijek postojali, a nenormativna tijela se posljedično označavala kao antitezu standarda, odnosno kao suprotnost normama. Pozicionirajući “normalnost” kao centralni koncept u današnjem svijetu humanističkih ideja samoodređenja, samoaktualizacije, autonomije, i racionalnosti, populacija osoba s invaliditetom kao marginalizirana društvena skupina riskira biti isključena i kategorizirana kao oni Drugi. Invaliditet zahtijeva nenormativne načine življenja i komplicira perspektivu koju nudi humanizam jer je uvijek u sukobu s idejom ideala. Kako bismo bolje razumjeli emancipaciju invaliditeta i tijela s invaliditetom, važno je ponovno razmotriti „koncept normalnog tijela” oblikovanog kroz humanističke ideale tjelesnosti. Kontekst u kojem živimo traži nove načine življenja i odnošenja te je potrebno ponuditi odmak od binarnog načina razmišljanja u terminima normalno/abnormalno, sposobno/nesposobno. Kroz posthumanističku perspektivu koja decentralizira čovjeka kao samostalnog, učinkovitog i produktivnog, invaliditet tako osporava duboko ukorijenjene slike arhetipskog čovjeka i priznaje svoju potrebu za drugim ljudima, neljudskim entitetima i tehnologijom. Kritička teorija invaliditeta razvija se istovremeno s Pokretom za prava osoba s invaliditetom i utemeljena je na socijalnom modelu. U teorijskoj paradigmi posthumanizma postoje
zajedničke točke sa studijama invaliditeta jer se oboje bave pitanjima kako se konstruiraju i tretiraju Drugi u društvu. S obzirom na živuću praksu socijalnog modela koja se stalno obnavlja i nadograđuje, kroz analizu trenutnih diskursa različitih autora iz područja kritičkih studija invaliditeta, cilj ovog rada je dovesti u pitanje tradicionalne ideje o invaliditetu te ga pozicionirati kao društveni fenomen i konstrukt kroz navedene teorijske okvire.
Sažetak (engleski) The body is the material basis of every human experience. It is the way we see the world. It is the "place" in which we live and by which we are recognized, but also an object about which we can think. It shapes our perception of the world and defines how others identify us. The human body itself has a historical dimension. It has not only been perceived, interpreted, and depicted in different ways across different historical periods, but it has also been experienced diversely, continuously shaped by cultural and societal contexts. Certain bodies are revered, while others face societal rejection. Normative body standards have persistently existed in society, leading non-normative bodies to be labeled as the antithesis of these standards. In today's world where "normalcy" and concepts like self-determination, self-actualization, autonomy, and rationality are central to humanistic ideals, the population of people with disabilities risks exclusion and categorization as "Other". Disability calls for unconventional ways of living and challenges the notion of an ideal. In an attempt to understand and emancipate disability and the body with a disability, it is necessary to return to the "concept of a normal body" established through humanist normative ideals of physicality. The context in which we live requires new ways of living and behaving, and it is necessary to offer a departure from the binary way of thinking in terms of normal/abnormal and able/unable. Through a posthumanist perspective that decentralizes human beings as independent, efficient, and productive, disability thus challenges deep-rooted images of the archetypal man and acknowledges his need for other people and technology. The critical disability theory develops simultaneously with The Disability Rights Movement and is based on the social model. The paradigm of posthumanism intersects with disability studies with questions surrounding how the "Other" is constructed and treated in society. With regard to the living practice of the social model, which
is constantly renewed and upgraded, through the analysis of current discourses of various authors from the field of critical disability studies, the aim of this paper is to question traditional ideas about disability, position it as a social phenomenon, and construct it through the aforementioned theoretical frameworks.
Ključne riječi
kritička teorija invaliditeta
posthumanizam
sociologija tijela
sociologija invaliditeta
Ključne riječi (engleski)
critical disability theory
posthumanism
sociology of the body
sociology of disability
Jezik hrvatski URN:NBN urn:nbn:hr:158:412333 Studijski program Naziv: Edukacijska rehabilitacija Vrsta resursa Tekst Način izrade datoteke Izvorno digitalna Prava pristupa Otvoreni pristup Uvjeti korištenja Datum i vrijeme pohrane 2023-10-19 12:13:37
