Naslov Pripovijedanje kao terapijska metoda u radu s djecom s teškoćama u razvoju Naslov (engleski) Storytelling as a therapeutic method in working with children with developmental disabilities Autor Lea Vojnović Mentor Damir Miholić (mentor)Član povjerenstva Damir Miholić (predsjednik povjerenstva)Član povjerenstva Renata Martinec (član povjerenstva)Član povjerenstva Ana-Marija Bohaček (član povjerenstva)Ustanova koja je dodijelila Sveučilište u Zagrebu Datum i država obrane 2024-09-26, Hrvatska Znanstveno / umjetničko DRUŠTVENE ZNANOSTI Sažetak Razvojne teškoće su grupa stanja uslijed kojih dolazi do oštećenja ili zaostajanja u fizičkom, govornom, ponašajnom ili intelektualnom razvoju. Do njih dolazi tokom razvojnog razdoblja, odnosno u djetinjstvu, te mogu utjecati na svakodnevni život. Najčešći način uočavanja teškoća je usporen razvoj, dijete ne prolazi određene faze koje je s obzirom na svoju kronološku dob već trebao doseći. Najčešće razvojne teškoće su poremećaji iz autističnog spektra, cerebralna paraliza, ADHD, oštećenje vida, intelektualne teškoće i mišićna distrofija. Pripovijedanje (eng. storytelling) moguće je definirati na mnoštvo različitih načina. Ipak, jednostavno i precizno, pripovijedanje je vještina pričanja priča. Posebnost pripovijedanja leži u iznošenju priče od strane pripovjedača pri čemu on nastoji raznim alatima obogatiti priču te ju učiniti uvjerljivom i privlačnom publici. Sposobnost pričanja priča i stvaranja narativa počinje u djetinjstvu u isto vrijeme kada se pojavljuju druge kognitivne sposobnosti, poput laganja, razumijevanja lažnih uvjerenja i moralne krivnje, sposobnosti čuvanja tajni i otkrivanja ponašanja pretvaranja, te sposobnosti razumjeti razliku između ispravnog i pogrešnog, prijevare i istinitosti. Kamišibaj (jap. kah-mee-shee-bye) je forma pripovijedanja odnosno izvođenja priča koja se pojavila u Japanu u kasnim 1920- tima, a najveću je popularnost dosegla do 1950-tih. U japanskom jeziku, kamišibaj znači papirnata drama ili popularnije papirnato kazalište. Ova tehnika pripovijedanja odvija se pomoću priče prikazane u slikama i drvene kutije. Cilj ovog diplomskog rada je vrednovati doprinos pričanja priča kao terapijske metode u radu s djecom teškoćama u razvoju. Istražit će se doživljaj djece o ispričanoj priči, sudjelovanje u diskusiji o priči nakon pripovijedanja, interakcija s terapeutom i ostalim sudionicima tijekom aktivnosti, poticanje socio-emocionalnog razvojnog područja te verbalno i likovno izražavanje prilikom izrade i pričanja vlastite priče. Sudionici ovog istraživanja su djeca s teškoćama u razvoju u dobi od 9 do 11 godina (n=6). Opservacijom, evaluacijskim listama i kvalitativnom analizom dobiveni su rezultati koji ukazuju na pozitivan doprinos kamišibaj tehnike pripovijedanja u sklopu socio-emocionalnog razvojnog područja kod djece s teškoćama u razvoju te pozitivne doživljaje od strane sudionika o aktivnostima vezanim za pripovijedanje.
Sažetak (engleski) Developmental disabilities are a group of conditions resulting in damage or delays in physical, speech, behavioral or intellectual development. They occur during the development period and can affect everyday life. The most common way of noticing difficulties is slow development, the child does not go through certain stages that it should have already reached. The most common developmental disabilities are autism spectrum disorder, cerebral palsy, ADHD, visual impairment, intellectual disabilities and muscular dystrophy. Storytelling can be defined in many different ways. Yet, simply and precisely, storytelling is the art of telling stories. The specialty of storytelling lies in the presentation of the story by the narrator, where he tries to enrich the story with various tools and make it convincing and attractive to the audience. The ability to tell stories and create narratives begins in childhood at the same time as other cognitive abilities emerge, such as lying, understanding false beliefs and moral guilt, the ability to keep secrets and detect pretend behavior, and the ability to understand the difference between right and wrong, deception and truth. Kamishibai (jap. kah-mee-shee-bye) is a form of storytelling that appeared in Japan in the late 1920s and reached its greatest popularity in the 1950s. In Japanese, kamishibai means paper drama or more popularly paper theater. This storytelling technique takes place using a story depicted in pictures and a wooden box. The aim of this thesis is to evaluate the contribution of storytelling as a therapeutic method in working with children with developmental disabilities. The children's experience of the told story, participation in the discussion about the story after the telling, interaction with the therapist and other participants during the activity, stimulation of the socio-emotional development area and verbal and visual expression when creating and telling their own story will be explored. The participants of this research are children with developmental disabilities aged 9 to 11 (n=6). Through observation, evaluation lists and qualitative analysis, results were obtained that indicate a positive contribution of the kamishibai storytelling technique in the socio-emotional development area of children with developmental disabilities, as well as positive experiences of the participants about activities related to storytelling.
Ključne riječi
pripovijedanje
kamišibaj
teškoće u razvoju
socio-emocionalni razvoj
Ključne riječi (engleski)
storytelling
kamishibai
developmental disabilities
socio-emotional development
Jezik hrvatski URN:NBN urn:nbn:hr:158:504438 Studijski program Naziv: Edukacijska rehabilitacija Vrsta resursa Tekst Način izrade datoteke Izvorno digitalna Prava pristupa Otvoreni pristup Uvjeti korištenja Datum i vrijeme pohrane 2024-10-28 13:29:10
