| Sažetak | Novorođenačka intrakranijalna krvarenja ili krvarenja mozga s unutrašnje strane lubanjske kosti kod novorođenčadi, pojavljuju se kod terminske novorođenčadi i prijevremeno rođene djece (nedonoščadi). Kod terminske novorođenčadi najčešće su posljedica produljenog poroda i trauma na porodu (korištenje forcepsa i vakuum ekstraktora) , dok su kod nedonoščadi posljedica osjetljivosti njihovog mozga i struktura u mozgu. Ovaj pregled radova stavlja poseban naglasak na teže vrste intrakranijalnih krvarenja, a one su češće kod prijevremeno rođene djece i uključuju: periventrikularno krvarenje (krvarenje u germinativni matriks) i intraventrikularno krvarenje viših stupnjeva, uz proširenje krvarenja u bijelu tvar mozga te krvarenje u malom mozgu. Priventrikularno krvarenje nastaje u germinativnom matriksu koji je karakteristična struktura, prisutna samo u nedonošene djece.
Krvne žile u tom području su osjetljive i podložnije pucanju, uslijed kojeg dolazi do izlijeva krvi iz krvne žile u mozak i do hipoksije. Kako se germinativni matriks nalazi uz moždane komore (ventrikule), tako se krvarenje često i širi u njih. Ovisno o postotku proširenja krvi u moždanu komoru, daje se stupanj krvarenja pa su moguće kratice dijagnoza (PVH-IVH: I., II., III. ili IV. stupnja). Dok niži stupnjevi krvarenja ne ostavljaju dugoročne posljedice, viši stupnjevi mogu dovesti do posthemoragičnog hidrocefalusa, ali i do cistične periventrikularne leukomalacije, koja nosi rizik od nastanka cerebralne paralize. Istraživanja pokazuju da teže vrste krvarenja predstavljaju neurorizik, odnosno dugoročni rizik od nastanka motoričkih, intelektualnih i jezično-govornih teškoća i teškoća hranjenja i gutanja, dok druga ne ostavljaju nikakve dugoročne posljedice. Navedene teškoće u velikoj mjeri utječu i na školovanje djeteta pa je neurorizičnu djecu potrebno rano identificirati i uključiti u ranu intervenciju, odnosno nužna im je sustavna podrška prije 3.godine života, jer se u tom periodu mogu iskoristiti najveći potencijali djeteta. U Hrvatskoj postoji sustavan način probira neurorizične djece. On uključuje prvi pregled neonatologa na jedinici za intenzivnu njegu novorođenčadi. Na temelju ultrazvučnog pregleda mozga i postavljanja dijagnoze intrakranijalnog krvarenja mozga, neonatolog dijete upućuje neuropedijatru, a on po potrebi drugim stručnjacima (fizioterapeutu, psihologu i logopedu). Dijete koje je pretrpjelo ranu ozljedu mozga može imati bilo koju vrstu poremećaja koja se očituju u govoru, jeziku, komunikaciji i kasnije, čitanju pisanju i učenju. Teškoće mogu varirati od blagih prema težim. Specifične, teže dijagnoze, uključuju govorne teškoće (dječju govornu apraksiju, dizartriju, neurogeno mucanje), receptivno-ekspresivne jezične teškoće, komunikacijske teškoće (poremećaje iz spektra autizma), poremećaje hranjenja i gutanja, teže teškoće čitanja i pisanja i teže teškoće učenja. Logoped se bavi postavljanjem konkretne logopedske dijagnoze te terapijom poremećaja koji je nastao kao posljedica oštećenja mozga. Ne promatra težinu uzroka (opseg krvarenja) već koliko su teške posljedice (koliko je oštećen jezik, govor i komunikacija).
Terapija mora biti rana, sustavna i redovna i tek onda predstavlja najbolju moguću podršku. |
| Sažetak (engleski) | Neonatal intracranial hemorrhages, or bleedings from the inside of the skull in newborns, occur in preterm infants and term infants. In term infants, they are most often the result of prolonged labor and birth trauma (use of forceps and vacuum extractor), while in preterm infants they are an effect of the sensitivity of their brain structures.This review places special emphasis on more severe types of intracranial hemorrhages, which are more common in preterm infants and include: periventricular hemorrhage (bleeding in germinal matrix) and higher-grade intraventricular hemorrhage that extends itself into the white matter and also cerebellar hemorrhage. Priventricular hemorrhage occurs in the germinal matrix which is a characteristic structure, present only in premature infants. The blood vessels in this area are sensitive and more susceptible to rupture. When these blood vessels rupture, blood flow is no longer regulated in the blood vessels and blood spills in the white matter of the brain which leads to hypoxia. Since the germinal matrix is located next to the brain chambers (ventricles), the bleeding often spreads into them. The percentage of blood expansion into the cerebral ventricles dictates the diagnosis (PVH-IVH, grade I., II., III. and IV.). While lower degrees of bleeding leave no long-term consequences, higher degrees can lead to posthemorrhagic hydrocephalus, but also cystic periventricular leukomalacia (cPVL), which carries the risk of cerebral palsy. Research shows that more severe types of bleeding represent a neurorisk, ie a long-term risk of motor, intellectual, speech and language difficulties and difficulties in feeding and swallowing, while others do not leave any long-term consequences. These difficulties greatly affect the child's schooling, so children that are at neurorisk need to be identified early and included in early intervention. This means that they need systematic support before the age of 3, because in that period the greatest potentials of the child can be used. There is a systematic way of screening neurorisk children in Croatia. It includes the first examination by a neonatologist at the neonatal intensive care unit. Based on the ultrasound examination of the brain and the diagnosis of intracranial hemorrhage, the neonatologist refers the child to a neuropediatrician, and he, if necessary, to other specialists (physiotherapist, psychologist and speech and language pathologist). A child who has suffered an early brain injury can have any type of disorder that manifests itself in speech, language, communication, and later, reading, writing, and learning. It can be mild to severe. Specific severe diagosis include speech difficulties (childhood apraxia of speech, dysarthria, neurogenic stuttering), receptive-expressive language disorder, communication difficulties (autism spectrum disorders), eating and swallowing disorders (dysphagia), severe reading and writing difficulties, and severe learning impairment. A speech and language pathologist's task is to examine a child's abilities, diagnose a disorder that has arisen as a result of brain damage and start therapy. SLP does not observe the severity of the cause (extent of bleeding) but how severe the consequences are (the extent of language, speech, and communication difficulty).Therapy must be early, systematic and regular and only then represents the best possible support. |
