| Abstract | Oštećenje sluha razmjerno je često oštećenje u općoj populaciji gdje se na 1000
novorođenčadi rađa najmanje jedno do troje s prirođenim oštećenjem sluha. Pojaviti se može
prije rođenja, za vrijeme poroda ili nakon rođenja. Od toga, 60% oštećenja nastaje u
prenatalnom razdoblju. Djeca s oštećenjem sluha, za razliku od čujuće djece, imaju
ograničenu mogućnost spontanog usvajanja informacija, što se odražava na njihov fond
praktičnog znanja koja su potrebna za sudjelovanje u školskim programima, ali i unutar same
čujuće zajednice. Najveći zaostatci događaju se na aspektu usvajanja jezika i govora. Kako bi
se ublažile posljedice oštećenja sluha, važno je rano otkrivanje oštećenja sluha i rana
intervencija. Nakon postavljanja dijagnoze, odluke o habilitaciji komunikacije najviše ovise o
vremenu, stupnju i vrsti oštećenja sluha, a pogotovo o funkcionalnosti tehnološke
intervencije, odnosno dobiti od korištenja slušnih pomagala. Tako će u nekim slučajevima biti
dovoljno „klasično“ slušno pomagalo, a u nekim slučajevima preporuka će biti ugradnja
kohlearnog implantata. Ukoliko se poklope idealni uvjeti, što se tiče vremena postavljanja
dijagnoze i početka habilitacije, dijete je najlakše uključiti u redovne odgojno-obrazovne
ustanove. Inkluzija je ideja koja se smatra uobičajenom u razvijenim zemljama, međutim,
potrebni su pozitivni stavovi i zadovoljavajuća razina informiranosti prosvjetnih radnika kako
bi ona bila moguća. Upravo stoga, cilj ovog rada bio je dobiti uvid u stavove i razinu
informiranosti odgajatelja i učitelja osnovnih škola o oštećenju sluha, njegovim
implikacijama, tehnologiji koju djeca s oštećenjem sluha koriste, komunikacijskim opcijama
koje su djeci s oštećenjem sluha na raspolaganju te pretpostavkama njihove inkluzije u
predškolske i školske programe. S tom namjerom, za potrebe istraživanja osmišljen je upitnik
od 14 čestica, koji je primijenjen na skupini od 107 prosvjetnih djelatnika s područja grada
Zagreba, od toga 43 odgajatelja i 64 učitelja osnovnih škola. Deskriptivna analiza njihovih
odgovora otkrila je uglavnom pozitivne stavove prema radu s djecom s oštećenjem sluha, ali i
slabu razinu njihove informiranosti o potrebnim prilagodbama. |
| Abstract (english) | Hearing impairment is rather common in population, considering that in 1000 born children,
1-3 will be born with hearing impairment. Around 60% of impairments occur in the
congenital period. Children with hearing loss, unlike the hearing children, have limited ability
to learn spontaneously which impact their knowledge needed to participate in school
programs and in the hearing community itself. The biggest backlogs happen while learning
speech and language. To abate consequences of hearing impairment, it is important to detect it
early enough and to intervene early. Decisions about habilitation depend mostly on the time of
the onset of the impairment, the degree and the type of the impairment and especially on the
hearing aid benefit. Sometimes, cochlear implantation will be recommended. The inclusion of
hearing impaired children is quite common in developed countries but it is important for
educational professionals to have positive attitudes and to be well informed. The goal of this
paper is to examine attitudes and awareness of educational workers about hearing impairment
and its implications, technology used by children with hearing impairment, communication
options they have and their educational inclusion. The study surveyed 107 educational
workers from the city of Zagreb. Descriptive analysis of their answers showed positive
attitudes towards the inclusion of children with hearing impairment in the mainstream
programs, but the level of their awareness about the necessary accommodations was not
satisfying. |
